Elipolje – Elikamen ljubavi

Jednom davno, kada su se još fotografiralo s mehaničkim fotoaparatima, a filmove razvijalo u kadicama sa srebrenim solima, živjela je mala djevojčica Elżbietka. Bila je crvenokosa, nestašna i voljela je stupati nožicama.

Jednoga se dana ona teško razboljela, i morala je dugo vremena provesti zatvorena u velikoj, prljavoj bolnici koja je vapila za obnovom. Sve se tamo krušilo, boja se ljuštila sa zidova, a dizala su se tresla i škripala. Mršava mala djevojčica s naočalama nije se imala s kim nasmijati i igrati, ali kako se ničega nije bojala, često bi se noću iskrala iz bolničke sobe. Voljela je tada šetati mračnim hodnicima, sanjajući kako će, samo kad bi imala alat, obnoviti cijelu bolnicu - zategnuti sve vijke, polijepiti poispadale pločice, novom bojom osvježiti zidove.

Prošlo je nekoliko godina, i Elżbietka je izrasla u mladu, lijepu djevojku. Liječnici su je uspjeli zaliječiti. Sada se mogla vratiti kući i ponovno krenuti školu. Pretvorila se u pametnu i pristojnu djevojku.

Htjela je nadoknaditi svo izgubljeno vrijeme - marljivo je učila, a nakon nastave, od starih je samterica sebi sašila torbu. Torba je bila jako lijepa, imala je nekoliko pretinaca i posebno mjesto za njezin novčanik.

Elżbietku, veliku djevojku koju ćemo odsada zvati Ela, zanimala je i fotografija. Upisala se u školu u kojoj je naučila od čega se sastoji fotoaparat i kako postaviti te sve tipke da bi slika bila dobro osvijetljena i izoštrena, kako razviti fotografije u raznim mješavinama u tamnoj komori.

Za vrijeme nastave kroz koju se upoznala sa svim misterijama fotografije, upoznala je mladića imenom Krzyś. S vječnim osmjehom na licu, Krzyś je vazda nosio ruksak u kojem je bila zemljopisna karta. Krzyś je sanjao o putovanju oko svijeta.

Od tada su Ela i Krzysiek bili nerazdvojni. Ela mu je za poklon sašila na šivaćoj mašini remen za fotoaparat. Zajedno su istraživali stare zatvorene tvornice, hodali po gomilama rudničke šute, penjali se na vrlo visoke tvorničke dimnjake. Nitko ne zna točno u kojem su se trenutku zaljubili i kada su odlučili da se vjenčaju, makar novaca nisu imali niti za svadbu. Ela je sama sebi sašila vjenčanicu, a prijatelji su pomogli oko svadbe.

Ela se nikada nije odvajala od svoje torbe u kojoj je čuvala razno blago koje bi joj često bilo od pomoći. Primjerice, kad su išli na vjenčanje, s auta je otpao žmigavac, a Ela je već iz svoje torbe izvadila pet vijaka i odvijač i žmigavac je bio na svom mjestu.

U torbi uvijek je bio red, bez nepotrebne krame, ali tamo je uvijek sedam žvaka s kojima se, zlu ne trebalo, može zalijepiti zidnu pločicu ili pak počastiti prijatelj. Bio je tamo i pribor za pisanje: jedno nalivpero, jedan flomaster, olovka i kemijska kojom su potpisali vjenčani list. Za svaki slučaj, bilo je tu i sedam metara užeta konopčića. Bili su jako sretni i često su se selili.

Kad god bi se u svijetu događalo nešto zanimljivo, Krzyś je provjeravao na karti mjesta gdje se nalaze te su odmah tamo putovali. Fotografirali su ili snimali filmove, a zatim su prikupljene materijale slali novinama i televizijama. Kako bi brže stigli na zanimljiva mjesta, Krzyś je čak naučio voziti avion. Na putovanjima su upoznali mnogo zanimljivih ljudi koje bi oni uvijek pozivali da ih posjete. Voljeli su spavati u šatoru, i kraj logorske vatre pjevati uz gitaru.

Ela je bila uvijek spremna na nepredvidive događaje. U drugom jednom pretincu torbe uvijek je bila je svjetiljka, devetvoltna baterija, tri uređaja za šivanje, u slučaju ako se podere ruksak - igla, konac, metar, tri sigurnosne igle i četiri štapića za uši te jedan nožić, neophodan na bivaku.

Ela i Krzyś, nažalost, nisu imali svoju djecu, pa su živjeli iz dana u dan.

Elżbietka je u svojoj torbi imala i mali pretinac za novčanik u koji je ubacivala kovanice i novčanice.

Jednog dana dok su bili jako daleko od kuće, Ela se veoma teško razboljela. Otada je morala stalno ležati u krevetu. S Elom, razbolio se čitav svijet: ljudi se više nisu mogli posjećivati, nisu više mogli pjevati i svirati gitaru uz vatru. Umjesto toga, slali su Eli pisma i razglednice u kojima su opisivali priče i pustolovine iz njihovih života, a Krzyś bi joj uz krevet čitao ovu korespondenciju, pokazujući na svojoj čuvenoj karti iz ruksaka iz kojeg je dijela svijeta stiglo pismo ili razglednica.

Najvažnije od svega, oboje nisu gubili ni malo smisla za humor. Ela, još dok je ležala u krevetu, petljala je i popravila sve produživače za struju, ali i šivala je na mašini. Kad ju je konačno izdala snaga, odlučila je da će ušteđen novac koji je prikupljala u novčaniku, kupiti velik komad zemlje. Uspjela je to učiniti preko interneta, no nije ga mogla otići vidjeti bivala sve slabijom. Da ne bi mislila na bolest, zajedno s Krzysiem planirala je kako upravljati tom zemljom i što na njoj izgraditi. Za imanje su čak smislili i lijepo ime: ELIPOLJE.

Nažalost, Elżbietai nije uspjela vidjeti svoju zemlju. Ali, baš kako bi bilo da su zajedno, Krzyś ponio za sobom kartu, i u Elipolje je otišao sam. Pod velikim kamenom koji je bio na tom polju, zakopao je između tri žalosne vrbe najdražu torbu svoje žene. Točno je zapamtio broj predmeta koje bi Ela uvijek nosila u torbi. Zapamtio je u takvom redoslijedu da bi dale zemljopisne koordinate, tj. stupnjeve, minute i sekunde: 51 * 07'47 ”N i 19 * 33'41” E..

Prijatelji Ele i Krzysia na Elipolju su zasadili cvijeće i drveće oko kamena ispod kojeg je zakopana torba. Oko njega je narastao prekrasan, čaroban gaj s voćkama čiji su plodovi bili korišteni za pripremu ukusnih slastica, kompota, vina i tinktura. Bilo je tu i posebno mjesto za vatru gdje se mogli svirati gitaru, kao što je voljela Ela.

Do danas prijatelji koji često posjećuju ovo mjesto, dok sjede uz vatru ponekad mogu vidjeti kako iznad njihovih glava leti Krzysiekov avion i maše krilima što je znak da misli na Elżbietu.

Godine prolaze, svijet se mijenja. Drveće postaje sve veće, a ljuljačke koje na njemu vise sve su više. Svako dijete koje se nekim slučajem nađe se u gaju pokraj kamena, zamišlja što bi moglo staviti u zakopanu torbu koja je pripadala Eli, i što bi9 mu to moglo biti od koristi u nekoj neočekivanoj nevolji.

A što bi ti biste vi stavili u tu torbu?!



Autori: Elżbieta i Krzysztof Kusz Prijevod: Justyna i Przemysław Adamscy Ipravak: Jasenka Paro